×

DNEVNIK GALIOTA

Imre Kertes

Preveo sa mađarskog Arpad Vicko

  Dnevnik galiota je izuzetan duhovni doživljaj, jer je takav dnevnik u kojem je sve lično i ništa nije slučajno - književno delo čija svaka rečenica svedoči o tome da su i vrtlozi istorije i događaji svakodnevnice podjednako pogodne forme doživljavanja transcendencije.

Dnevnik galiota je izuzetan duhovni doživljaj, jer je takav dnevnik u kojem je sve lično i ništa nije slučajno - književno delo čija svaka rečenica svedoči o tome da su i vrtlozi istorije i događaji svakodnevnice podjednako pogodne forme doživljavanja transcendencije. Ova knjiga je od velike pomoći u borbi protiv zaborava. Pomaže nam da ne zaboravimo, da ne smetnemo prebrzo s uma da živimo u diktaturi. U jednu jedinu rečenicu stalo je četrdesetogodišnje iskustvo: „Do sada je ovde laž bila istina, ali danas već ni laž nije istina.”

U Dnevniku galiota zaista nema mnogo mesta za spoljne, praktične momente života - svega onoga što dnevnike pisaca čini pikantnim štivom, uzalud bismo na ovim stranicama tražili intimna saopštenja o savremenicima, prijateljima, kolegama-piscima, intrige iz političke sfere i privatnog života. Ali u ovim beleškama nema ni ličnih iskaza, iskrenog samorazotkrivanja u romantičnom smislu reči. Dnevnik galiota je hronika spoznavanja. Piščeva galija plovi vodama duha, pameti i razuma, empirijski svet svakodnevica se pojavljuje, u najboljem slučaju, u ilustrativnoj funkciji. Dnevnik registruje pustolovine jednog hiperosteljivog, prefinjenog duha. Putnik na galiji je, istina, vezan lancima za vesla - horizont je, međutim, u svakom pravcu otvoren u beskraj. Prvi, površni, utisak koji stiče čitalac kad se s piscem upusti u zajedničku avanturu jeste opojni vazduh ove duhovne prostranosti, tih ogromnih prostora.

 Dnevnički roman: tako bih najradije definisao ovu knjigu. Dnevnik jer je sazdan od beleški koje sam vodio tideset godina; i roman – jer naposletku svedoči o jednom pređenom putu. I njegova forma i sadržaj čine večni temeljni obrazac epike: junak isplovljava, putuje, zatim negde stiže. Prema klasičnom modelu, naravno, trebalo bi da stigne kući. Za mog junaka, međutim, ovaj pojam, kao i svi ostali, postao je nadasve problematičan.

Imre Kartes

Imre Kertes

Imre Kertes (1929 – 2016) pisac je koji je s debitantskom knjigom dobio Nobelovu nagradu. Na osnovu skica i beleški nastalih u periodu od 1955. do 1960. godine narednih 13 godina je pisao roman Besudbinstvo. Ugledni budimpeštanski izdavač ga je odbio. Tada je o tome napisao roman Fijasko - objavljen 1988. godine, ali to je samo godina objavljivanja, knjiga je bila napisana desetak godina ranije. Besudbinstvo je konačno objavljeno 1975. i bilo je naprosto prećutano.

Kadiš za nerođeno dete pojavio je 1990. godine i taj roman, vrlo verovatno njegovo najbolje beletrističko delo, takođe je ignorisan od strane kritike. Na početku ovog romana je napisao, pomalo ironično, da je „otklonio sa svog puta sramotnu egzistenciju uspešnog mađarskog pisca“. Međutim, u proleće 1993. godine čak dve njegove knjige su se našle na top listi najtraženijih knjiga u Nemačkoj.

Od 1998. je član Nemačke akademije za jezik i poeziju, od 2001. član nemačkog Viteškog reda (Pour le Mérite), dobitnik Herderove nagrade (2000), Nagrade za književnost lista Di Velt, i Nobelove nagrade za književnost (2002).

Počasni građanin Budimpešte (2002), počasni doktor Sorbone (2005), ambasador mađarske kulture (2007) i član Mađarske akademije književnosti i umetnosti (2009).

 

Godina izdanja : 2017.

Broj strana : 272

Pismo : Latinica

Povez : Tvrdi povez

Format : 19,5 x 12,5

Težina : 335 g

ISBN : 978-86-7102-567-6

KOMENTARI (0)

Preporuka za čitanje