ODLOMAK IZ KNJIGE „POSLEDICE JEDNOG PUCNJA“ U KULTURNOM DODATKU

19.09.2015.

U Kulturnom dodatku lista Politika od 19. septembra, pod naslovom Smrt školarca, objavljen je odlomak iz knjige koju ćemo uskoro objaviti u ediciji Klepsidra. Reč je o knjizi Posledice jednog pucnja autora Jelice Novaković i Svena Petersa.

SMRT ŠKOLARCA

Knjiga „Posledice jednog pucnja“ koju posle holandskog izdanja uskoro na srpskom objavljuje Clio, istražuje posledice Sarajevskog atentata u ogledalu holandskih i flamanskih izvora, u vidu skajp dijaloga, koje su autori Jelica Novaković i Sven Peters vodili na relaciji nekadašnja anarhistička kafana „Zlatna moruna“ u Beogradu – Amsterdam – Antverpen - Brisel

Ipak pada u oči da je Austrougarska imala za ono vreme moderno zakonodavstvo koje nije predviđalo smrtnu kaznu za maloletnike. To što su ih prećutno puštali da krepaju u zatvoru je već druga priča. To isto uradili su u Belgiji sa Đenarom Rubinom, neuspelim atentatorom na Leopolda II (1902), koji nikog nije čak ni ranio. Rubino je umro u zatvoru nakon šesnaest godina robijanja (Morelli, 2009). Nisu se, doduše, svi slagali sa takvim „humanim“ pristupom. Konzervativni list Hazet van Antverpen od 2. jula 1914. predlagao je da „kukavičkog počinioca“ Principa odmah „skrate za glavu“.

Princip je, zapravo, veoma brzo posle suđenja izrastao u dramski lik. Tome je verovatno doprineo njegov krhki stas i činjenica da je saslušavan sav pretučen i iskrvavljen. Ne zaboravimo naravno ni pogled iz upalih očiju. Pa ipak je pomalo čudno da su se kasnije ispredale priče kakva je ona iz lista Tejd od 12. avgusta 1924. U svom izveštaju jedan novinar tvrdi da je video Principa u njegovoj ćeliji. Po njegovom tvrđenju ovaj je sedeo mirno za stolom i čitao, što autoru „samo po sebi baš i nije bilo mnogo uzbudljivo“.

„To je, dakle, bio čovek koji je sa dva revolverska pucnja zapalio čitav svet. Sedeo je nepomično. Ali je takođe često odlagao knjigu i satima nervozno šetkao gore-dole po ćeliji.“

Dnevni list Tilburhse kurant je tri godine kasnije (16. jula 1927) takođe objavio izveštaj svedoka koji opisuje sasvim drugačiju, daleko verodostojniju sliku zatvorenika koji je tavorio sam u pomrčini, bez mogućnosti da ikoga vidi ili da i sa kim porazgovara, a, što je još gore, bez mogućnosti da čita. Princip je kao đak, naime, ono malo para što je imao radije trošio na knjige nego na oskudni obrok.

„Sam u mračnoj ćeliji, čija će se vrata otvoriti tek kad mu bude iskopan grob, iznuren tuberkulozom i gnojnim ranama, Princip je čekao svoj kraj bez nade, bez kajanja. Pomrčina i samoća. A onda, beskrajno sporo – kraj.“

Principov kraj nadahnuo je razne umetnike, između ostalog režisera Dušana Ljubomirovića koji upravo završava film Sjene, aludirajući na čuvene stihove sa zida Principove ćelije. Dramaturg Biljana Srbljanović napisala je pozorišni komad o Principu iz kojeg progovara divljenje i sažaljenje nad njegovom sudbinom. Ta njena osećanja su u snažnoj suprotnosti s onim što je osećala prema Miloševiću. Ona, dakle, za razliku od holandskog istoričara Andrisena ne vidi sličnosti između Principove i Miloševićeve motivacije.

“Gavrila Principa je Austrija primoravala da svakog Vidovdana u tišini razmišlja o onome što je učinio. I to je možda bila najteža i najtačnija kazna za Principov čin: kao čoveka od savesti, od misli, od reči, kao plemenit čovek, Principu je teško padalo da se seti ubistva koje je počinio i da razmišlja o posledicama koje je – pre svega po druge – to ubistvo donelo. On se nikada do kraja nije pokajao. I neka nije! Ali nikada svoj čin nije veličao kao nešto veliko i sveto: doživljavao ga je kao strašno zlo koje je neko morao da preuzme na sebe. Razdirala ga je savest. O tome je razmišljao svakog Vidovdana koji bi preostao od ono malo dana koje je u mukama poživeo. Politički čin je nosio s ponosom i hrabro. Ubistvo kao ljudska tragedija ga je mučila do kraja.”

Ova slabost za Principove ideje spada u malobrojne stvari koje imam zajedničko sa Biljanom Srbljanović, osim možda još i činjenice da nas je holandski autor Arnold Karskens u jednoj svojoj rečenici zajedno spomenuo kao srpske „eksperte iz ličnog ratnog iskustva“ (Karskens, 2001: 28). U vreme bombardovanja smo, naime, obe vodile dnevnik. Ne znam kakav je bio odjek na njen, ali ja sam tada u Nizozemlju stekla sijaset sjajnih prijatelja.

Kad je o Principovoj sudbini reč, mene je dotakao roman Hansa Koninga Smrt školarca (The death of a schoolboy, 1974), američkog autora holandskog porekla. Napisana iz Principove perspektive, priča otpočinje veoma snažno, scenom u kojoj se on vezan lancima u ćeliji priseća sleda događaja. Saosećajnosti i mitologiziranju Principa doprineo je i panslavizam. S obzirom da se Terezijenštat, odnosno Terezin, nalazi u Češkoj, Česi su – i to uprkos činjenici da je Ferdinandova supruga Čehinja Sofija Čotek takođe pala kao žrtva atentata – osećali tiho divljenje prema Principovim idealima i delu. To proističe iz priče češkog čuvara koji je zapamtio gde su Principovi posmrtni ostaci pokopani u neobeleženu raku. Tako je u datom trenutku bilo moguće otkopati kosti Principa i njegovih drugara, i dostojanstveno ih sahraniti u otadžbini, u Sarajevu. Panslavizam još više progovara iz činjenice da je povodom pregovora u Versaju predlagana državna zajednica Jugoslavije i Češke, fizički povezane koridorom kroz austrijsku pokrajinu Burgenland. I kasnije su, uprkos neprihvatanju ovog predloga, veze ostale jake: između dva rata su se posećivala sokolska društva, a 1968. mnogi Česi našli su pribežište u Jugoslaviji nakon neuspelog Češkog proleća. Najnoviji primer jeste parastos koji je Principu održan 27. aprila u Terezinu. A u češkom gradu Olomocu i dan-danas stoji hram (oronuo zbog nebrige naslednika države koja ga je podigla), posvećen postradalim južnoslovenskim vojnicima i ukrašen natpisom „Ljubav za ljubav, vernost za vernost“.

Da sažmemo ukratko pitanje krivice rečima Antona Stenvejka, junaka romana Atentat slavnog holandskog pisca Harija Muliša: „Svako je počinio ono što je počinio i ništa više.“ (Mulisch, 1999: 220) Tako gledano, pitanje Principove krivice moglo bi se staviti ad acta. Ali postoji i izreka da jedna stvar vodi drugoj, a od atentata je došlo do rata. Sa lične krivice prešlo se na kolektivnu, a time su očigledno i dan-danas još mnogi zaokupljeni.

Pitanje političke krivice u naše vreme je čak institucionalizovano: za Ruandu i Jugoslaviju su u Hagu osnovani tribunali kojima je zadatak da dokažu krivicu i kazne krivce. Ali, ako se samo malo bolje pogleda, onda je čitava ljudska istorija jedna duga priča o revanšizmu s večitim pitanjem ko je prvi počeo. Zanimljivo stanovište u tom smislu zauzima Stanko Cerović (u: Bazdulj i Grujičić, 2014: 22) koji tvrdi da je svet od 1914. u stalnom ratu, sa tu i tamo pokojom kratkom pauzom. S obzirom da se pobednici i gubitnici stalno smenjuju, menja se i ugao gledanja na pitanje krivice. Sadašnje stanje stvari na svetskom frontu zahteva pristup kojem se najviše približio Kristofer Klark svojim svojevrsnim kompromisom između nekadašnjih pobednika i pobeđenih.

Anton Stenvejk je utoliko bio u pravu što bi pitanje krivice, zapravo, trebalo da predstavlja analizu uzroka. Jer počinilac Gavrilo Princip svakako je dobio svoju kaznu. Naravno, ovo je shvatanje koje počiva na naivnoj premisi da ne postoji razlika između običnih i političkih ubistava. Šteta što nam stvarnost u tome protivreči. Rober Vilen, ubica Žana Žoresa, vođe francuskih socijalista, uživao je na primer prednost političke zaštite, bez obzira što je počinio šta je počinio. A još je bezbroj takvih primera. Belgijska spisateljica Monika van Pamel spada u one koje izjednačavaju Vilena i Principa, koji su po njenom mišljenju nerazdvojni par poput Kastora i Poluksa. „Oni su spadali u Ligu opravdanih ubica“ (Van Paemel, 2000: 179) koji se nisu brinuli za posledice jer su im ciljevi opravdavali sredstva. Za Van Pamelovu su, dakle, osim sredstava i ciljevi bili kažnjivi. Emir Kusturica, međutim, drugačije gleda na stvari pa je zato pozvao na obnavljanje suđenja Principu. Takav jedan rehabilitacioni proces održan je 2013. u Šipovu, u Republici Srpskoj. Sud sastavljen od intelektualaca i umetnika došao je sa interesantnim istorijskim kompromisom: simbolika atentata kao tiranoubistva oslobođena je optužbe, ali ubistvo ljudskog bića bilo je i ostalo ubistvo pa je kao takvo bilo kažnjivo. Da li bi Muliš bio zadovoljan ovakvim rešenjem? Kao šezdesetosmaš verovatno bi. Soyons réalistes, demandons l’impossible!