ARHITEKTURA SNA JE ČUDNA STVAR

06.08.2015.

Čolić je autor desetak knjiga priča i romana, među kojima je i roman “Sarajevski omnibus”, objavljen u izdanju prestižnog francuskog izdavača Gallimard, a u Beogradu roman je objavila izdavačaka kuća Clio, što je bio povod za ovaj razgovor

Razgovarao: Miraš Martinović

Velibor Čolić je rođen 1964. u Bosni i Hercegovini. Od 1992. prvo živi, a za tim živi i radi u Rennesu, Parizu, Strasbourgu, Budimpešti, Bruxelle su, kao pisac i novinar (jazz i rock), a za tim od 2006. kao profesionalni književnik u Douarnenezu (Bretagne). Pored francuskoga knjige su mu još i prevedene na njemački, talijanski, engleski, turski, španjolski, srpski i hrvatski jezik. Od 2006. piše na francuskom. Autor je desetak knjiga priča i romana, među kojima je i roman “Sarajevski omnibus”, objavljen u izdanju prestižnog francuskog izdavača Gallimard, a u Beogradu roman je objavila izdavačaka kuća Clio, što je bio povod za ovaj razgovor. Čolić je rado pristao da za čitaoce KUN-a govori o svom ličnom egzilu, ali i o egzilu u svojim knjigama. Suštinski se tom temom bavi u knjizi “Manuel d’Exil (comment réus sir son exil en 36 leçon)”, a koju će Gallimard objaviti naredne godine.

  • Gospodine Čoliću, usuđujem se reći da je roman “Sarajevski omnibus” metafora – sudbina balkanskih prostora, Balkana i Balkanaca. Kroz Sarajevski atentat, kroz Principov metak, Vi ste virtuozno profilisali istoriju, možda više metafiziku, onu koja je sudbinski određujuća. Zašto Sarajevo i zašto atentat?

– Moj roman ne bi trebao b ti nekakva fatalistička konstatacija. Nego nekakav zbir sjenki iz prošlosti koje nam određuju sudbinu. S druge strane sa svim je jasno da nas rodna gruda određuje i kao pisca i kao čovjeka. Nije isto biti rođen u Zürichu ili u Bosni. Ima jedna priča u kojoj jedan švicarski novinar pita Ernesta Sabata kako to, gospodine Sabato, da vi tamo u Latinskoj Americi imate gomile velikih, historijskih, epskih romana, a mi u Švicarskoj malo manje? Vidite ovako, mladi čovječe, odgovori mu Sabato, u momentu kada je Guillaume Tell promašio svoga sina i pogodio jabuku, vi ste izgubili zadnju šansu da ima te nacionalnu tragediju.

Roman a capella

  • Sarajevo je grad ukrštenih sudbina, mjesto gdje se stiču i prepliću talasi istorije, ratovi i ubistva... ali i mjesto ljubavi i tolerancije, različitosti mišljenja. Hodže, rabini, sveštenici, uprkos religijskim i drugim razlikama, u ovoj knjizi se suštinski razumiju... U tom smislu bi Vaš roman mogao da bude neka vrsta udžbenika...

– Nadam se da će ostati samo, i ništa više i ništa manje, nego roman. Naša tragedija je, čini mi se, u toj zamjeni žanrova. Kada smo literaturu počeli čitati kao historiju, a historiju počeli tumačiti kao književnost. Kada je jedan mit o Kosovu u Srbiji postao politički program, a Andrićevi romani neka vrsta dokaza o osmanlijskim zločinima u Bosni. A taj suživot je bio, sjećam se, realnost. No kod nas su ratovi tako glupo definitivni, ta ko divlji i krvavi, da čak i dobronamjerni ljudi iz Europe imaju utisak da su naši mali narodi sve vrijeme samo ratovali po principu svi protiv svih. Pokušao sam samo signalizirati da to nije istina. Da su bila vremena, i ne tako davna, kad su se ljudi cijenili i poštovali, ženili i udavali, slavili i plakali, zajedno. Bez obzira na vjeru ili naciju.

  • S obzirom na to da se tek upoznajem sa Vašim djelom i da je na mene knjiga “Sarajevski omnibus” ostavila snažan utisak, moliću da ukratko predstavite i druge Vaše romane: teme kojima se bave i vremena u kojima se događaju. Zanimljivo mi zvuči naslov roma na “Arkanđeli”.

– “Arkanđeli” (roman a capella) je sastavljen od četiri monologa. Zamislio sam to kao neku vrstu romaneskne elipse o jednom, nažalost sasvim banalnom, ratnom i ljudskom zločinu. Silovanju. Kako je tema teška, pokušao sam to sve spasiti poezijom. Može se provjeriti je sam li uspio, beograd ski VBZ je prije par godina preveo tu knjigu. Druge su, nadam se, malo lakše, ima tu i jedna pesimistička komedija, bosonogo djetinjstvo u knjizi “Isus i Tito”, ranije, i u prijevodu Mireille Robin, jedan roman o jazzu, ili o Amedeu Modiglianiju... Kao i kod većine književnika ponekad biram temu, a dosta često tema bira mene. Kao onaj akcijaški slogan – Mi gradimo prugu, pruga gradi nas.

U francuskom jeziku

  • Većina Vaših knjiga je objavljena na francuskom. A onda su prevođene, kao što je slučaj sa romanom “Sarajevski omnibus”?

– Od 2006. pišem na francuskome jeziku. Jednom od maternjih jezika suvremenog europskog romana. Pored normalnih i elementarnih problema koje može, i mora, imati jedan romanopisac ja sam se, svojevoljno, prihvatio toga da to sve ispričam na jeziku koji nije moj. Kojeg sam prvo usvojio, a onda, nadam se i osvojio. Možda je malo čudo, kako pišu ovdje, što sam ja taj jezik otkrio u 28, počeo učiti u 29. i konačno progovorio u 30. godini. No, mi smo vrijedan i pametan narod, fala Bogu. Prva i vjerojatno jedina orden-medalja u mojemu životu je došla prošle godine od Francuske akademije – Prix du raynnement de la langue française. Nagrada koju daju ljudima koji imaju izrazit doprinos i daju sjaj francuskome jeziku. Samo slute, ne znaju, gospoda akademci, kakav je to križni put bio. No nema veze. To je isto dio moje, naše, egzilantske priče. Ponekad se te knjige i prevedu, u Zagrebu i Beogradu, zasada. Sve moje literarne ambicije su ovdje u Francuskoj, no drago mi je, naravno, kad me se i zemljaci sjete.

  • Vi ste ponijeli sudbinu mnogih koji su napustili Jugoslaviju u vrijeme njenog nestanka. Konkretno, Vi napuštate Bosnu. Kako živi pisac u tuđem jeziku...

– To je jedna duga lekcija o učenju, prihvatanju i zaboravljanju. O vremenu. Egzil je za mene počeo u momentu kada sam shvatio da sam stranac, ne gost, nego od one najgore vrste nepozvan stranac. Poslije je trebalo učiti francuski jezik, shvatiti i prihvatiti činjenicu da se nikada neću vratiti u rodni kraj. On da vrijeme pomogne, odradi svoje. Zatim ovaj svakidašnji život doda koji gram realnosti – i status se promijeni. Pisanje na tuđem jeziku je staro koliko i egzil. Ja se u francuskom osjećam odlično. Odomaćio sam se, pišem peti roman. A razlozi su višeslojni - logistički, književni, metafizički... I to mi je od početka bio i izazov - pisati na francuskome jeziku. Kad smo se kao djeca igrali, znali smo po nekad reći što se praviš Francuz, i eto tako je ispalo na kraju da sam ja taj što se “pravi” Francuz. S druge strane nemam nikakvih računa, nikada ništa nisam tražio tamo kod nas, i nikada nisam predstavljao nikoga. Moja domovina je uvijek sa mnom. Točno onoliko koliko jedan stranac može imati domovine. I to mi je, za sada, dovoljno.

  • Na obali ste Atlantskog oceana. Zamišljam grad u kome živite kao egzotičan. Prilika je da nam opišete sebe u tom mjestu... i samo mjesto. Darel je uvijek akcentovao predjele i čovjeka u njima, u obostranoj funkciji.

– Naravno da je egzotičan. U istoj mjeri kako su naše zemlje i gradovi egzotični ovdje. Grad je u Bretagni, na krajnjem zapadu kontinenta, čitav je, zgradama, prozorima i ljudima, okrenut prema moru. Douarnenez, dakle, “od sječen” je od zemlje (treba nam 4 i pol sata do Pariza – što je ogromno, nezamislivo ovdje), sav je morski i sav je u pričama. Po karakteru ljudi bliži je Irskoj, nego recimo Strasbourgu, gdje sam ranije živio. Ljudi su mirni, mahom raznorazni umjetnici i ribari i sve mi je potaman što bi se reklo.

Sarajevski sokak u Marseilleu

  • Sanjate li bivšu domovinu?

– Arhitektura sna je čudna i čudesna stvar. Svi mi u snu uđemo u neki drugi raspored vremena i prostora, u nekakvu drugu logiku. Kod mene, recimo, nakon dvadeset i tri godine stranstvovanja neki dragi likovi iz prošlosti se pojavljuju na drugim mjestima, a neke ulice, zgrade se jednostavno “presele” negdje drugdje. Otkrijem tako u snu neku mrvu Bosne na Montmartreu, poneki sarajevski sokak u Marseilleu, dio rodnoga grada koji se “postavi” ovdje kraj oceana. Djelići podsvjesnog, nesloženog mozaika kao raspuknuto zrcalo koje zrcali onog ranijeg mene.

  • I za kraj pitanje ko je golica radoznale, konkretno one koji vole i poštuju Vašu literaturu šta možemo očekivati od Vas u skorije vrijeme, koju knjigu?

– Pišem, i na pola puta sam, “Manuel d’Exil (comment réussir son exil en 36 leçons)”. Znači “Egzil uputstvo za upotrebu (kako uspjeti svoj egzil u 36 lekcija)”. Imao sam, i imam, možda malo talenta da moje knjige ovdje objavljuje jedan jako poznat, prema mnogim kriterijima najveći francuski nakladnik: Gallimard. Ja napišem i ljudi to objave, neki drugi ljudi to čitaju, dakle ne žalim se, ima i ne ugodnijih sitaucija za pisca, zar ne? I kako da kažem, ovdje je to sve sređeno. Književnik može biti cijenjen, i na kraju plaćen – i to je važno – prema svome radu. I zaslugama.

Oslobođenje, 6. avgust 2015, str. 34